Homespinelles

20 srpanj 2014

Mi ljudi smo ničiji.
A možda i jesmo nečiji.
Isprepleteni nevidljivom niti tanjom od paučine,
Vučeni voljom Stvoritelja našeg.
Zapinjemo za kamen, a želimo osvojiti planine,
Smeta nam Sunce, a idemo do Marsa.
Moćni smo, ali ne moćniji od malog mravca.
Ratujemo između sebe radi površine Zemlje,
kao da smo je stvorili, a ona je stvorila nas
Rušimo drveće i sušimo jezera,
ali nismo moćniji od malog uragana.
Možda smo mi samo paraziti
kojeg će jednog dana nestati
i svijet će nastaviti
kao da ništa nije postojalo
prije ili poslije
a mi nismo svijet, mi smo samo ljudi
maleni, razarajući i bespotrebni
bespotrebni
razarujći
maleni
ništavni.

Ne vjeruj ženi koja puši drinu bez filtera.

28 lipanj 2014

Nikad neću biti ona koju ćeš moći pogledati u oči i reći joj kako su divne.
Nikad neću biti ona koju ćeš s ponosom odvesti na večeru i reći kako izgleda elegantno u novoj haljini.
Nikad neću biti ona koju ćeš moći potpuno upoznati i koja će ti zavrtjeti tlo pod nogama.
Nikad neću biti ona sa najljepšim osmijehom koji si ikad vidio.
Nikad neću biti ona koja će biti zadovoljna kako izgleda.
Nikad neću biti ona koja će te zavesti svojom vrckavošću i veselošću.
Nikad neću biti ona koja će ti pokloniti dobru večeru i dobar sex.
Nikad neću biti ona kojoj ćeš se radovati kad je vidiš.
Nikad neću biti ona koju će tvoje dijete zvati mamom.
Nikad neću biti ona.

knees break

10 svibanj 2014

Klonula sam duhom i nemam snage boriti se, inatiti se i vjerovati u sebe. Mozda je to sebicno od mene, ali koliko god da se trudila pomaknuti nije dovoljno. Glupo je od mene sto primam otvorenih ruku poraz tako blizu, ali ne mogu drugacije. U neku ruku i nije do mene. a to bi trebao biti moj happy end. a mozda mi nikad i nije bilo sudjeno. slaba utjeha. marioneta, kazalisna predstava trsgikomedija, naziv djela paradoks

Radioactive

27 travanj 2014

U meni se ovih dana lomi toliko pitanja i misli da više ne znam ni ko sam ni gdje sam.
Pomjerene su mi dimenzije...
Nešto što sam oduvijek željela može se ostvariti samo sad i nikad više.
Nešto za što sam mislila da nikad neću imati imam samo sad i...
I sve je istinito i pravo da stvarnije ne može biti.
I jedno i drugo obavijeno je velikim rizikom, a biću nesretna i bez jednog i bez drugog.
Pokušavam razumno odlučiti, s obzirom da mi duša čezne i za jednim i za drugim. Dobro, za drugim malo više... Ali je teško.
Jako, jako, jako teško.

Otići jako daleko, ostaviti apsolutno sve i usrećiti familiju? Pokušati ostvariti svoje snove? S rizikom da ću se cijeli život proklinjati i kajati...
Pokušati otići malo bliže i usrećiti sebe s rizikom da možda neću uspjeti, s rizikom da će sve to nestati i da ću se kajati zbog ''velike'' prilike?
Mrzim što su na mene stavili takvu odluku.
Nisam sigurna koliko mogu još poraza podnijeti.
Sigurno da bi ovaj drugi bio teži...
A to je nešto što nikad ne bih mogla ostvariti. Realno gledano.

Zato je još teže.

nema brate naslova, nemaaa

19 ožujak 2014

A. la Pathethicna mi je ime.
Nikad nisam mislila da ću dostići taj nivo očajnosti i da ću se ''jadna i čemerna'' skrivati ispod kose.
Nemam pojma više ni o čemu.
Kao manja sam barem imala neku viziju. Mutnu, ali viziju.
Sad nemam pojma šta želim, a nije ni bitno kad ću ionako zakasniti kao za sve što sam zakasnila u životu.
Žalopojka.
Nisam mislila da ću postati toliko dosadna i naporna.
Baš sam sve ono što me nervira, ajme meni šta sad da radim
baš sam beskorisna, samo za jebati

Svi smo mi neko ko nikad nećemo moći biti

01 ožujak 2014

Ne razumijem odrasle ljude. Kao da nikad nisu odrastali, kao da su se samo tek tako pojavili samostalni i pametni i mudri. Skuliraj se, brate. Ne možete nas toliko podcjenjivati, i mi smo osobe baš kao i vi. Imamo svoje želje i svoje snove, svoje stavove i mišljenje.

Ne možete nam reći da nešto ne možemo, a da nam prije toga niste dali priliku da se dokažemo.
I da ne uspijemo u svojim zamislima prvi put ne znači da moramo odustati, iz toga ćemo samo naučiti nešto više o sebi, o tome koliko smo uporni i izdržljivi i postat ćemo jače osobe.
Ne možete očekivati da nešto ne isprobamo i da vam vjerujemo samo tako.
I vi ste jednom uradili nešto što vas je dovelo u nevolju, ali šta je čovjek bez iskustva? Kako drugačije nauči?
Ne možete nam govoriti da mi još nismo sposobni ''dublje razmišljati''.
Itekako možemo. Ako vi ne znate ko smo i kako razmišljamo, to je do vas. Ne trebate smatrati samo zato jer je neko mlađi od vas da vam nije dorastao, možda možete nešto naučiti i od njega.
Ne možete nam reći da smo mi još mladi da bi imali probleme.
Svako ima probleme, pa čak i ono malo dijete s pelenama. Ne treba podcjenjivanji ni njih samo zato jer ste ih prerasli.
Ne možete nas držati u nevidljivim lancima kao robove samo zato što ste nas rodili.
Cijenili bismo vas i voljeli i bili uz vas i bez njih.
Samo zato jer ste davali pare kako biste nas učinili sretnim ne znači da nas morate time ucjenjivati i misliti kako uvijek radite sve dobro za nas. Ponekad nam treba i slobode. Slobode da vam kažemo ono što nas muči i ono što bi željeli, a zatim slobodu i da se ostvarimo u tome što želimo. To bi bilo najbolje za nas.

Cjeli taj aspurd svih međuljudskih odnosa me guši i ne znam koliko ću više izdržati. Od nekih banalnih stvari pa sve do toga da mi život ovisi o zapravo potpunim besmislicama čitavog svjetskog poretka svega i svačeg... Svega se toga treba riješiti, ali kako? Imam osjećaj da ću postati ogorčena ružna četrdesetogodišnjakinja koja se samozadovoljava u roditeljskoj kući i gleda šta će prvo pojesti. Ja to nisam, ja sam neko drugi. Smijem li se pokazati?

Show must go on

21 veljača 2014

Koliko je sad stvari u svijetu o kojima treba raspravljati i ja sad pričam nešto što niđe veze nema.
Koliko je sad trenutno beskućnika u svijetu a meni je krivo što sam izgubila papuču u stanu.
Koliko je sad trenutno djece bez roditelja, a ja kukam što nemam slobodu.
Koliko je sad ljudi što se bori za nešto a ja sjedim i pišem neki totalno nevažan post za bilo koga.
Koliko je sad ljudi na svijetu što se jebu, a ja ovdje masturbiram u prazno.
Koliko je sad ljudi na svijetu što leži u bolnici, a meni je neudoban kauč.
Koliko je sad životnih scenarija odigrano, a ja sjedim i dalje pišem besmislice.
Koliko je sad debelih ljudi na svijetu, a ja se žalim na dlakavost.
Koliko je sad ljudi što u životu nije vidjelo hladnoću, a meni ne paše ni toplo ni hladno.
Koliko je sad ljudi što se smije bez razloga, a koliko je nas što se durimo bez razloga.
Koliko je sad ljudi sa zatvorom, a meni je krivo što moram ići kakiti i prekinuti post.
Koliko je sad ljudi što žele probati kakiti u wc-u s laptopom, a ja nit mogu srati nit mogu tipkati.
Koliko je sad ljudi što se svjesno brinu za svoje tijelo, a ja ga svjesno uništavam pretjeranom količinom nezdrave hrane.
Koliko je sad ljudi što se žale na prištiće, a meni su jedini problem miteseri.
Je li to način na koji trebamo razmišljati? stvarno

Reci mi

Ne znam u šta mi je lakše ili naivnije vjerovati,
u onu da ''karma is a bitch'' ili ''Bog ti daje onoliko koliko možeš podnijeti''.
Nije uvijek istina da se dobrim ljudima na kraju dogode dobre stvari.
Svi dobri ljudi koje poznajem su se dosta izmučili da bi na kraju iščezli u svoj toj agoniji.
Ne želim biti neki mudrac, ne želim biti jedna od šutljivih, ali također ne žellim pametovati.
Želim biti hrabra, makar glupo hrabra, ali hrabra.
Ili pametno luda.
Ili to izađe na isto?
Koliko krugova moramo preći da otvorimo oči?
Možemo li do kraja progledati?
Svi mi krećemo po liniji, kad nas pogledaš iz daljine ne ličimo drugačije od običnog mrava.
Zapravo je fascinantno koliko se toga krije, pa čak i u tom jednom mravu.
Pitam se da li on ima svoje mrave? Mala, sitna bića na koje oni slučajno nagaze...
Činjenica je da ne znamo.
Niko ništa ne zna
I čemu onda osuđivanje između nas?
Moramo se odlučiti između besmisla i potpunog sklada.
Ako hodamo po sredini, izludićemo.

Jedno nedjeljno popodne

12 siječanj 2014

Danas sam izašla vani.
Šteta što nemam pisaću mašinu u glavi da može zapisati sve što mi tad prođe kroz glavu.
Nedjelja je. Popodne. Uspavanost grada na vrhuncu.
Rozkasta magla se spustila, čist i prohladan zrak ulazi u nosnice. Zar to nije ljekovito?
Voljela bih ponekad sama izaći vani. Da, trebala bih to jednom uraditi.
Srela sam samo jednu ženu što je držala dva francuska kruha u ruci još nekim kesama, tepala je psu dok su hodali.
Lijep prizor.
Onda nekolicina dječice. Jedan mališa otvara vrata nebodera ženi s bebom. Mislim da sam ga prepoznala, dječak iz susjedne zgrade.
Zaputila sam se prema biblioteci. Tamo sam se trebala naći s Rachel. Naravno da nam biblioteka tad ne radi.
Prošla sam kroz ''tunel'' i tu srela grupicu malo starije djece. Jedan je spomenuo zadaću iz biologije i drugi ga je lupio. Sigurno je to zvučalo djetinjasto pored mene ''odrasle''. Sjećam se tog perioda.
Ah, prije toga sam srela staru prijateljicu na drugoj strani ulice. Nije mi se dalo pozdravljati na silu pa sam samo spustila pogled i pravila se da je ne vidim.
Stala sam martinkom na šaht, tišina je odjeknula. Stvarno sam bila sama na ulici.
Bilo je lijepo stvarno. Da je više dobrih nedjelja, ljudi bi bili sretniji.
U centru jeste bilo malo ljudi.
Izgleda da mi više pašu šetnje kad sam sama, neko u društvu. Onda moraš pričati, slušati ih, gubiš iz vida sve sitnice i priče, ne vidiš koliko je zapravo lijep grad u kojem živiš.
Faliće mi, ali spremna sam napustiti sve zbog njega. To je u redu.
Kad pronađem nešto što volim, jednostavno imam potrebu sva se prepustiti tome.
Kao kad sam zaista otkrila muziku. Mogla bih svirati cijeli dan i noć; imam potrebu da sviram cijeli dan i noć. Osjećam se moćno, osjećam se živo dok povlačim prstima preko žica i dok slušam mjesečevu sonatu ili nešto drugo. Nije to samo sviranje. Volim i pjevati, uživam kad pjevušim nešto lagano ili kad pokušavam pogoditi ton (ne ide mi baš od ruke). Volim slušati i otkrivati novu muziku, volim kad čujem kako voda kaplje iz pipe i onda tome dodam drugačijih zvukova. Volim kad idem putem i kad mi muzika sama prolazi kroz uši, kad navire iz mene i kad me ponese. Volim i da plešem. Volim i da je sanjam.
Ili njega. Njemu se želim predati. I duševno i tjelesno. Želim mu sve svoje pružiti i pokazati. Proživjeti život uz njega, voljeti više od sebe.
A sve bi to bilo ostvarivo da imam samoću. Teško je to objasniti. Volim svoju porodicu, i faliće mi kad jednog dana odem. Ali mi fali i samoća, da se mogu u potpunosti osloboditi i raditi što želim. Kad želim. Kad živiš s nekim onda si ograničen vremenom i prostorom. Jednostavno je tako. Vidim i po njima. Žive automatski. Mama ima volju da voli tatu, sluša ga, podržava i prešućuje neke stvari koje joj očito smetaju. Zar ne bi bila sretnija da ne mora slušati i gledati tolike besmislice od njega, zar ne bi bila sretnija kad bi imala malo slobode od toga? Naravno da bi. Samo izbjegavamo reći naglas, bojimo se posljedica. Ali zašto se ne bi mogli voljeti uz slobodu? Zašto brak mora značiti odricanje? Da se ljudi fino dogovore kako im paše, bez suvišnih stvari, sve bi bilo lakše.
Srele smo se. Otišla sam do nje, uradila što je trebalo i izašle smo prošetati. U parku je bilo predivno. Dvije starije gospođe na jednoj klupici i mi na drugoj. Labrador lutalica pored nas, ubrzo je i zaspao.
Šetale smo još malo i krenule svojim putem.
Otišla sam drugim putem nego što sam mislila, sjela na klupu i nazvala ga. Gledala sam u dvije mačke na krovu od šupe. Jedna bijela i druge se ne sjećam dobro. ''Kako ću ja izdržati bez tebe... Fališ mi... Volim te... Čuvaj se.. Čujemo se kasnije...''

Ponekad je najveća kazna biti to što jesi.

11 siječanj 2014

Već me dugo vremena proganja nešto što nam je rekla profesorica matematike.
Danima poslije mi je odzvanjalo u glavi, a evo i sad se iznenada javi.
Kao da imam onaj veliki bubanj u glavi i kao da neko lupa po njemu opominjući me da ne zaboravim.
A kako da zaboravim kad na kraju dana ipak završim sama sa sobom.
Opet taj začarani krug kojeg nismo svjesni zbog prevelike magle. Tek ponekad nam se javi misao o umnoj zamci. Tek ponekad. I onda ispari i nastavljamo svoje smrtne i naučene postupke koje nas čine u najmanju ruku robotizirane.
Sve sam to već prije rekla. Osjećam se kao veliki lažnjak. Uvijek vrtim iste odgovore, polovna filozofija koju već svako zna napamet.
Sjećam se kad sam prije razmišljala o nekim stvarima tolikom brzinom da polovicu ideja i misli nisam mogla zapamtiti. Bila sam toliko uzbuđena i nisam imala mira. To su bile dobre noći.
Kao da sam bila na početku i baš kad je trebalo ući u ono pravo, upravo su me te glupe okolnosti kojih se još nisam otarasila spriječile da idem dalje. Nažalost.
Ne kažem da se sad ništa ne dešava. Sad zažmirim i zamišljam tu daleku sebe. To mi je jedino preostalo. Čekati.
Oduvijek čekam izlaz iz staklenog zatvora.

Pitanje

Koji je cilj čovječanstva?

eliminirati samouništenje

10 siječanj 2014

Na kraju se opet vratim majci i Bogu.
Možda zvuči staromodno i otrcano, ali te vrijednosti su i dalje u meni.
Vjerujem u Boga. (Zašto se onda ne ponašam u skladu s tim?)
Želim da se ponosi sa mnom. (Zašto onda uporno radim pogrešne stvari?)
Želim da uradim nešto što će me istinski usrećiti, a onda se ponizim.
Imam neke principe u životu i čim dođe prva prilika ja ih odbacim.
Prvi korak je prestati s lošim stvarima.
Oprostiti sebi.
Tražiti oprost.
Nastaviti dalje. S dobrim stvarima.
I ne ponoviti loše. Tu sam zapela. Moram raditi na tome.
Kako očekujem da mi vjeruje, kad radim ovako nešto?
Kako mogu govoriti da sam nešto što nisam?
Koliko ću još puta uvrijediti samu sebe?

Mojoj mladosti

09 siječanj 2014

Nisam ti Bog zna šta dala,
sitnih djevojačkih briga,
puno suza i inata,
nedovoljnih prilika.

A ti mi i dalje pružaš ruku,
govoriš mi: ''dođi da šetamo zajedno,
dođi da se igramo žmire,
da plešemo na kiši
i ljubimo momke,
dođi da ti pokažem,
dođi...''

Razumiješ da je bilo puno briga,
puno bolesti i zabranjivanja.
Razumiješ da se nisam baš snašla,
da sam upala u začarani krug gdje se brzo stari,
razumiješ da sam neodlučna i zbunjena.

A ti i dalje stojiš uz mene
strpljivo čekaš prvi korak,
govoriš mi: ''još smo žive mi,
još nas Zemlja hrani,
pogledaj onu pticu na grani,
tako možemo i mi...''

Zar nije vrijeme, mila moja,
da se pomirimo?
Da se popnemo na trešnju
i da zapjevamo kao ona malena ptica,
da raširimo ruke i da zajedno krenemo,
zar nije vrijeme za pjesmu našu...


Ima jedan svijet

Previše buke ovih dana; ljudi izlaze i ulaze, pozivaju se sami, pozivaju i mene, ista priča i ista lica...
Gusta magla oko njihovih lica. Tužno, zar ne?
Previše je promašenih života, previše.
I ja živim jedan.
Trebala bih biti na drugom mjestu i lutati ulicama, svirati i pisati, piti pivo s dragim i uživati u kasnim noćnim satima.
Umjesto toga, u krevetu sam s bolovima u stomaku koji su vjerovatno prouzrokovani karmom, previše odbijam ljude govoreći im kako me boli stomak. Više mi i ne vjeruju, ali me i dalje zovu.
Ono što mi treba su noći.
Tad se osjećam stvarno i budno, tad u meni gori ono najbolje i želim plesati, igrati se, ljubiti, stvarati pjesme i pjevati ih dalekim zvijezdama.
Je li vam poznat taj jebeno dobar osjećaj adrenalina i uzbuđenja?
Trebaju mi takve noći. A ne mogu ih dobiti. Ni onu najkraću. Ništa. Nasilje!
U zadnje vrijeme se ponašam slobodno.
Mislila sam da će mi biti neugodno i da ću se loše osjećati poslije toga, ali zapravo i nisam.
Dobro, jeste malo glupavo to sve što radim, moja majka bi bila jako razočarana kad bi saznala, ali nije to tako prosto.
Jebiga, ljubav je to.
Ne mogu protiv sebe i onog što osjećam.
Znam da je to kliše, ''volimo se'', ali stvarno je tako.
Mladost ludost. Mladost... :)
Toliko sam pogreški napravila da se bojim da ne napravim i sad jednu.
Malo je komplikovano, ali život je.
Mislim da je vrijeme da se prestanem glupirati i uradim nešto što zaista želim. Nešto što će me usrećiti.
Jednostavna filozofija je bolja nego polovna.
Osjećam potrebu da pišem, da pišem o svemu. Sviđa mi se to.
Ne želim se sad prozvati nekim dobrim piscem ili nešto tako. Samo mi je drago što ipak osjećam da sam živa.

A najljepše od života je to što se osjećam kao mala zaljubljena djevojčica. Djetinjasto?

HAHAHAH

04 siječanj 2014

Ustala sam iz kreveta. Osjećam kao da imam bure na sebi i jedva hodam, ali nema veze. Kad moraš pišati, moraš.
U sobi je već postalo zagušljivo, tri jastuka na bračnom krevetu, posteljina je već sva zgužvana i umrljana ponekom kapljicom krvi, dvije knjige na krevetu, par crnih čarapa i tako to.
Vjerovatno bih trebala oprati kosu, nisam već par dana. I oprati zube, nisam ni to stigla. Želim samo spavati.
Ne mogu više igledati iste stvari na istom mjestu, iste ljude koji rade i govore isto, ponavljati isto jer mi se ne da razgovarati i tako to. Zagušljivi smrad svakodnevnice mi se uvukao u obe nozdrve i stalno kišem.
Vjerovatno od prašine, ali bolje zvuči kad napišem da je uzrok tomu smrad svakodnevnice.
Luter spava, pokriven je. Mašina iz wc-a pušta obične zvukove koje više i ne čujem. Iako je glasna. Zvuk tipkanja isto tako. Iako mi je neudobno na ovom starom krevetu ne osjećam. Kao da sam pod hipnozom svega toga.
Ispred mene treća knjiga. I minijaturni parfem što daju u katalogu.
Željela bih se igrati po cijeli dan. Skakutati, pjevati kao da sam na nekom brodvejskom mjuziklu. Iako bih sama sebi izgledala kao muškarac u haljini nabijen na loše štikle sa šminkom sponzora. Iako imam zadovoljavajuću žensku liniju, osjećam se kao debela zgrbljena starica sa krivim zubima, brčićima, nebrijanim nogama i velikim podočnjacima. I bez sisa, naravno.
No dobro, humor je ono što nam treba. Samo, ne znam kako bih to mogla nazvati.
Volim se igrati prljavom kosom. Volim je njušiti i čupati ispucale vrhove.
Upravo to sad i radim.
Kao da imam hiljadu mrava u gaćama, a opet se ne pomjeram. Već osjećam veliku nervozu.
Treba mi drugi grad, jeftino vino, crvena kola, zapušteno mjesto i jedan pisac, da se barem malo bolje osjećam i da zaboravim gdje se zapravo nalazim. Dala bih mu, šta fali. Volimo se. Zašto se praviti fina nevina djevojčica, kad nije tako. Mislim, ne bih ja to sa svakim. Samo s njim.
Smijem se kao budaletina. Kad i jesam budala, šta ću.
Ne znam šta da radim.
Okrećem se oko sebe, sve ima isti miris, mirno je, veš mašina i dalje radi, krči mi u stomaku, osjećam onu glupavu žensku nadutost, i dalje je sve isto.
Treba se samo smijati.
Smijati se.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.